Slijepa, gluha i nijema supruga!

Dok je jedne prilike Sabit ibn Nu'man putovao plodnim predjelom, ispunjenim livadama i voćnjacima, toliko se  umorio i ogladnio da više nije mogao izdržati te je počeo razgledati šta bi mogao pojesti. Gledajući tako voćke, pogled mu se zaustavio na jednoj jabuci koju, smeteno i sa velikom žurbom, ubra i poče jesti. Kada je pojeo pola jabuke, napio se vode iz obližnje rijeke, ali... odjednom se trgnu kao da se probudio iz noćne more.  U tom trenutku shvatio je koliko je njegov postupak nedoličan te je počeo samog sebe koriti – kako je mogao pojesti tuđe plodove i koristiti se onim što nije njegovo, bez ikakvog odobrenja vlasnika livada, voćnjaka i rijeke koja je sve to ukrašavala. Osjeti u sebi zebnju i odluči da neće otići iz tog mjesta sve dok ne pronađe vlasnika voćnjaka, objasni mu sve i zatraži oprosta za ono što je uradio.

Prolazeći tako livadama, ugleda na kraju kućicu i pomisli da bi to mogla biti kuća vlasnika od kojeg mora zatražiti oprosta prije nego što ode, kako je sam sebi i obećao. Došavši pred kuću pokuca na vrata i kada se vlasnik pojavi, on mu pokuša objasniti šta je uradio, rekavši: "Prolazeći pored tvojih livada, voćnjaka i rijeke, ubrao sam jabuku s jednog stabla i pojeo polovicu. Kada sam shvatio šta sam uradio, došao sam da od tebe zatražim halala zbog takvog svog postupka, te sam se obavezao da neću napustiti ovo mjesto bez tvog dopusta i oprosta." Vlasnik bašte, na iznenađenje putnika, reče: "Ne opraštam ti i neću ti nikada oprostiti, osim, pod jednim uvjetom, ako ga ispuniš!" Sabit bin En-Nu'man upita: "A koji je to uvjet?" Vlasnik mu tada odgovori: " Da oženiš moju kćerku." Sabit, razmišljajući o svome djelu, odgovori: " U redu, oženit ću je." Vlasnik mu tada reče da ga želi upoznati i upozoriti na to da je njegova kćerka slijepa, gluha i nijema. Sabit bin En-Nu'man poče razmišljati o neprilici u kojoj se našao... kako da oženi takvu osobu s kojom čak ni komunicirati ne može?! Njegovo razmišljanje odvede ga do njegovog djela, Allahove kazne, hrane u Džehennemu...  Razmišljajući tako pomisli kako je dunjaluk ionako kratak te odluči da je oženi, iako je pretpostavljao šta ga sve u tom braku čeka.

Dane prije braka provede u brigi i patnji, ali nakon svake brige tjerao je sebe da razmišlja o Allahu, Njegovoj nagradi, kazni, što je na njega djelovalo smirujuće, tako da je konačno svoje misli usmjerio u pravcu: ''Šta god me zadesi u braku, nadam se da će me Allah počastiti nečim boljim na onom svijetu. '' Nedugo nakon toga dođe i dan vjenčanja, a njega kao da obuze tuga veća od one ranije, brige se nagomilaše i poče da razmišlja: "Kako da idem osobi koja je nijema, slijepa i gluha", i toliko se  uznemirio da je poželio da ga je zemlja progutala prije ovog nemilog događaja... Ali, duša kao da se u jednom trenutku smirila, sjetio se Allaha, oslonio se na Njega i usta izgovoriše riječi: "La havle ve la kuvvete illa billah, inna lillahi ve inna ilejhi radžiun (Nema moći  i snage osim kod Allaha, svi smo Njegovi i Njemu se vraćamo)." Nakon tih riječi, njegova duša se smiri i uspokoji, te skupi snage i uđe kod svoje buduće supruge, na dan vjenčanja.  Kada je ušao, ustade njegova buduća supruga i nazva mu selam: "Es-selamu alejke ve rahmetullahi ve berekatuhu." Kada pogleda svoju buduću suprugu, zadivi ga njena ljepota i na trenutak pomisli na Allahov Džennet, na hurije u njemu. Poslije kratke šutnje i zbunjenosti, pomisli: "Šta je ovo? Ona čuje, vidi, govori!?" Obavijesti je o tome šta je njen otac rekao o njoj, a ona, nakon kratke šutnje, reče: "Moj otac je istinu rekao, nije lagao." Sabit zbunjeno upita: "Pa kako onda sve ovo?"

Njegova buduća supruga odgovori: "Što se tiče riječi moga oca da sam nijema, moja usta ne govore loše stvari, daleko su od haram riječi i nisam do sada razgovarala sa muškarcem koji mi nije dozvoljen. Što se tiče toga da sam gluha, to znači da nisam boravila na mjestima gdje se govore nedozvoljene riječi, moje uši slušale su samo dobro, a nikada nisu slušale ogovaranja, prenošenje tuđih riječi ni prazan govor. Što se tiče toga da sam slijepa, moj pogled nije bio usmjeren prema nedozvoljenim stvarima, moje oči nisu gledale drugog muškarca koji mi nije dozvoljen."

Kako je divan primjer Allahovog roba Sabita bin En-Nu'mana i njegove supruge, i kako je divan način na koji ih je Allah spojio... tako da se od takvih iskrenih Allahovih robova rodio Ebu Hanife, r.h.
Zar nagrada za učinjeno dobro djelo može biti išta drugo osim dobro?!